Svjedok bezbroj ljubavi

Počašćeni krvavim zalaskom, znojem zalijepljeni gosti kafića, slastičarnica, tapasa i restorana na riječkoj rivi, uživali su preturajući po svojim zdjelicama, tanjurima i daskama, žvačući i ližući kojekakve čudnovate proizvode.

Nitko od njih vjerojatno nije ni pomislio na činjenicu da se pred njim nalazi neizostavan dio povijesti našeg grada. Terminal. Priču o terminalu i njegovu ulogu u mojoj osobnoj povijesti ću ovoga puta zaobići, prvenstveno iz razloga što u posljednje vrijeme puno i previše pričam o sebi.
Terminal, kao jedino šetalište u blizini centra grada, najčešće je odredište onih što se sastaju, a nemaju namjeru smucati se po kafićima, niti novaca za restorane i kazališne predstave. Mada mladi Riječani(pretežito alternativci) izlaze “na Kont”, ispred hotela Continental, ipak to nikako nije mjesto namjenjeno parovima i romantici.
Zna se, lukobran je dugačak i do njegovog kraja ima barem pola sata hoda(i više ako startate na Korzu), što je i više no dovoljna uvertira u prvi poljubac za one odvažnije, a i grote za sjedenje su povoljne za stidljive.
Taj ljubavni spomenik, usprkos tome što nimalo ne izgleda kao jedan, vidio je više iskrenih poljubaca od svih crkava u gradu, a da ne pričamo o onim naslađim, prvim, nespretnim, i dalje ispunjenim strahom, smionošću i znatiželjom.

Za razliku od ostalih mjesta i ljubavnih utočišta(čitaj: onih određenih separea, francuskih bistroa, odabranih sofa i zabijenih kavana), to je također mjesto pogodno za raskid.

Pored toliko mjesta za ljubav, pomislili biste da ih isto toliko postoji i za prekid, ali to nije točno. Kako uopće reći zbogom? Kako uopće reći; “Hej, sve ono “Volim te.” i “Zauvijek”, više ne vrijedi.“, ili čak; “Bilo nam je zabavno, ali ovo jednostavno više nije za mene.“, a da ne pričam o: “Koliko se već viđate!?“, a da ne izazoveš lavinu emocija i ne napraviš scenu!? Ne možeš uvijek kontrolirati ishod i nisu svi krajevi lijepi – stoga treba to učiniti u miru, podalje od drugih ljudi.

Ali ipak, on mudro šuti i šutjet će, zauvijek će čuvati naše tajne, bar za njega smo sigurni da se neće izlajati nikome za naše ljubavne pobjede – i poraze – za razliku od nekih ljudi.

Ljubav je kao živo biće – ono se rađa, umire, ima svoje dokumente, uspomene, dom, i zatjeva puno rada, odricanja i nježnosti – u konačnici izraste onoliko koliko se potrudimo oko njega.

Ljubav bez rada je kao biljka bez vode; ljepota kratkog vijeka.

Zoon politikon – Topovsko meso

Opet selidba, ovaj puta u drugi grad, drugu županiju, drugi posao, drugo sve, jebiga, ne pišem ništa, zaokupljen drugim stvarima, kao, „sutra ću“ i ostale laži, nikako da stanem, da se osvrnem, da prokomentiram ili bar promislim, postao sam jebeno ništa, kao i ostatak moje generacije. Kako to zgodno kaže Rambo; „Hteli smo demokratiju a dobili kapitalizam.“, a uz to i neke nove vrijednosti, odnosno pomanjkanje svih vrijednosti, uvjerenja i ideala, jedino tko navodi mlade su svećenici, a i to je pod velikim upitnikom, u što ih se tjera i zove, u homofobiju, mizoginiju i nacionalizam, ekipa devedeset sedme, mi smo poslijeratno godište, ništa doli topovskog mesa. Continue reading

Mi, Riječani i moja savršena veza

“Napokon, mi Riječani, odmorismo od rujanskih kiša u lipnju! Došao nam srpanj i sa njim pravo filmsko ljeto – sve pršti od brončanih tenova, ljetni parfemi lebde po zraku, rubovi haljina iznad koljena lepršaju na laganom povjetarcu što baulja po ulicama čisto da ne popadamo svi u nesvjest od vrućine!

Continue reading

Sreća

Napokon sam sretan i sad mi je dosadno!

Jebote, nešto zaista nije u redu sa mnom.
Burnih šest mjeseci je iza mene. Imao sam nekoliko jako teških rastanaka, o Bedeliji ste mogli čitati(vi koji niste, postoji zasebna kategorija, “Pisma Bedeliji“), o nekim drugim ljudima niste(možda jednom budete), te financije, stresovi na poslu, prometne kazne, suđenja i kao šlag na kraju, prometna nesreća.

Zahvalan sam na svemu tome. Svaki me je problem prisilio da uprem svom snagom i da ga riješim, svaki puta kada sam bio stjeran u kut me je natjerao da krenem zamahivati da bi na kraju izašao kao pobjednik. Trebalo mi je da padnem na dno kako bih se uzdigao. Ovo je bio bolan period, ali i period rasta i jačanja.

Koliko god se izgubljenim činio, shvatio sam da se cijelo vrijeme gibam prema naprijed, iako nisam uvijek znao gdje idem. Mogu reći da sam ponosan na sebe u tom pogledu. Malo po malo, makar mi je dolazilo da vrištim, da se predam, strpljivo sam prelazio svaku prepreku kako bih došao tu gdje jesam. Govorio sam kako sam pokušavao biti sretan. Više ne moram pokušavati – sretan sam.

Čudno je to biti sretan. I dalje se privikavam na neopterećenost, pošto sada imam glupe “brige” i sam sam sebi smiješan jer znam što su one prave. Ali drago mi je da je tako, ipak sam još mlad i treba da budem neopterećen.
Nije država toliko u kurcu koliko je mladost lijena. Imam posao, još jedan honorarno radim sa strane i vjerujte mi ljudi moji, sve se može! Uz malo organizacije, i dalje mi ostaje brdo slobodnog vremena. Prestanite sa kukanjem, počnite raditi.
Pričaju svi o odlasku u inozemstvo i reći ću vam sad ono što im ide: “Da u Hrvatskoj radite i trudite se na poslu kao što to činite “vani“, plaće bi vam bile veće!”

Odlutao sam previše, bolje da stanem dok ovaj post i dalje ima smisla.
Da ne duljim; “Vjerujem da svatko može ostvariti sve svoje želje, samo je pitanje je li spreman uložiti potreban trud i ne se predati kada postane gadno.


Svima koji ovo čitate želim da budete sretni i da vam se snovi ispune! Nema predaje, sutra je novi dan, stoga navijte alarme, ustanite rano i bacite se na posao!