Mi, Riječani i moja savršena veza

“Napokon, mi Riječani, odmorismo od rujanskih kiša u lipnju! Došao nam srpanj i sa njim pravo filmsko ljeto – sve pršti od brončanih tenova, ljetni parfemi lebde po zraku, rubovi haljina iznad koljena lepršaju na laganom povjetarcu što baulja po ulicama čisto da ne popadamo svi u nesvjest od vrućine!

Ne znam za ostatak svoje struke, ali gledam na ljeto kao na godišnji odmor za gradske konobare – sva se svjetina razbježi na plaže, u vikendice, beach barove ili zatvori u kuće i stanove, pa imamo ta dva i pol, ili čak ne daj Bože tri i pol mjeseca da hvatamo zjake, čistimo već očišćene šankove i brišemo već pobrisane boce iz dosade i iritiranosti šefova zbog plaćanja nas “da sjedimo”, pošto gostiju nema, a posao nam je da služimo goste. Naravno, ništa nije savršeno pa ni ovaj pad prometa, ipak nam napojnice čine velik dio plaće pa se stišćemo i kemijamo, ali ipak sretni jer, prije svega, odmaramo.
Ljeti je jednostavnije jer nema jednokratnih gostiju koji nemaju naviku zalaziti u lokale i samim time ne znaju kako lokal uopće funkcionira, već ih obilaze samo najvjerniji gosti, obzirni gosti, “pravi gosti”…
Koji se ne čude ako čekaju kavu tri minute dulje no što bi trebalo i znaju da je red da se konobar pozdravi pri ulazu u kafić. Ljeti je sve lakše.

Nikada nisam volio ljeto jer mi se ljeti uvijek događaju ružne stvari, i svako sam ljeto do sad – s razlogom – dočekao nakostriješen, sumnjičav i na oprezu. Ovo ljeto je drugačije, sve se zakotrljalo i pun sam nekog ushićenja, neka energija me tjera dalje, nigdje, ali opet negdje, neka…

Došlo je ljeto i moje daljinske ljubavi više nema. Ne znam gdje je otišla ali nema je. Svakog je radnog dana prolazila kraj mog lokala, uglavnom ujutro. Ne znam kako bih ju opisao pošto ne postoji određena posebnost koju bih mogao istaknuti, ali reći ću Vam da je nenametljivo predivna. Ima nešto u sebi što druge žene nemaju, mada nikada nisam dokučio što je to… Naoružana lakim koracima i vječitim osmjehom, uvijek bi iskoristila priliku da me pogleda, zarumeni se i osmjehne se, bar na trenutak, a onda bih se zarumenio ja, nasmješio se i gledao ju kako odlazi, dok ne bi iščezla, pa bih se vratio svojoj knjizi…
Tijekom jutarnjih smjena, svaki sam slobodan trenutak provodio na ulazu lokala, virkajući i čekajući, da ju vidim, da je se nagledam koliko je moguće do idućeg sastanka, da me nahrani svojom pojavom.
Možda se vrati na jesen – pa ćemo se gledati ponovno. Ne želim ju upoznati, prići joj, a kamoli pozdraviti ju – ona je savršena u svojoj nijemosti, kad me pogleda a ja odlazim u svoje maštarije pa ju držim za ruku dok šećemo po rivi, drvene potpetice joj kuckaju po betonu, sve šutke, naravno… Što da mi kaže, a da mi ne pokvari ovu sliku što sam stvorio o njoj!? Možda ima neku nepremostivu manu, pa stat ću razočaran i cijela ova magija će pasti u vodu! A možda nema niti jednu, jedinu, samim time ni što da zavolim kod nje… Oženio bih ju i zakunuo joj se na vjernost – samo neka svakog dana prolazi ovom ulicom i smješi mi se!

Kako sad turobno prolaze ova jutra, nikome da se naveselim, dizanje pogleda iz knjige izgubilo je svaki smisao… Da gledam pretile, razvedene službenike kako se znojni i neopeglani, masne kose i u skupim odijelima gegaju po cesti!? Kič i groteskni neukus u svim bojama i uzorcima, od boje senfa i tirkizne, pa sve do zebri i tigrica, sa poluprozirnim, plastičnim tajicama, strah te bude udahnuti kada neki od njih prolaze!
Namrštena bagra, valjda zadnji sloj gradskog otpada što ih zvonjava alarma poizbacivaše na ulicu ne uzvraćaju kad im se osmjehneš, mrtvi ozbiljni, toliko zaokupljeni vlastitom patnjom da su izgnjilili iznutra, ogorčeno gledaju tuđe zube kao da traže da cijeli svijet stane i gleda njihovu bijedu ali, svijet je mjesto prepuno boli, prljavštine, truleži i smrada, ništa od toga ne zaslužuje pozornicu već zahtjeva da se nešto poduzme – najrađe bih vikao na njih; “Prestanite sa prenemaganjem, počnite se baviti rješavanjem svojih sranja!”

Ne ide ni u prilog blizina suda i zatvora, “…presuda još nije pravomoćna, ali bilo kako bilo, priložit ćemo žalbu…”, i slični telefonski razgovori u prolazu, zabrinuti izrazi lica, odvjetnici sve do jednog stari fakini sa poluosmjesima klize niz ulicu, bivši robijaši upadaju u kafiće jutrima, preskaču kavu i slave “klipnjačama”, takozvanim politarskim bocama piva, žicajući konobare za poziv da bi javili drugovima da su “vani”, da ih pokupe u gradu, da se danas slavi izlazak, baš svega ima u toj ulici!

Nikako onda ne smijemo zaboraviti poštare i dostavljače svega i svačega, gradske snabdjevače bez kojih bi se sve pretvorilo u pustoš, pičkaraju po cesti vukući na rudlama kutije i sanduke svih boja i oblika, pa onda kurve i pedere, punkerice i klošare, hipstere i u dlaku iste šatro posebne djevojke, sa piercinzima, sve, sve, sve…

Usrano malograđanstvo, cigani, neodgojena derišta i buržoazija, više ih ne podnosim, kolektivno mi se gade, moje baterije su prazne od kad je nema da ih napuni…

Evo je! Očito nije otišla, ili se možda ipak vratila… Žao mi je, moram ići. Čujemo se drugom zgodom!”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s