Nemoj ići – prvi dio

Evo mene još jednom sa poglavljem knjige – nije da nemam inspiracije u zadnje vrijeme, čisto da vidim dojmove. Ugodno čitanje vam želim!

Obojila je kosu treći put u dva mjeseca. Prirodna brineta, transformirala se u plavušu, zatim crvenokosu, da bih ju sada vidio kao rozu.

“Hej, pa nisam te vidjela tjednima!”, kiselo se osmjehnula. Oči su joj bile otečene od plača.

“Mda… Uzeo sam neko vrijeme za razmišljanje.”, imam dojam da sam izgledao nezainteresirano, prvenstveno jer sam bio nezainteresiran, a i Linda je energetski vampir; ovaj dan je već sad suviše tmuran da bih gledao predstavu “sve je u redu, ali dopuštam ti da vidiš da nije i očekujem pitanje u vezi toga”.

“Oprosti, možeš li nam donijeti dva mala Heinekena?”, pitala je konobaricu hineći ljubaznost.
“Bez mene!”, prekinuo sam ju.
“Želiš li nešto drugo!?”, skinula je torbu i automatski sjela za moj stol. Izignorirala je moje dizanje obrve.
“Ne, hvala ti. Ne pije mi se ništa trenutno.”, zaklopio sam novine, presavio ih i odložio na stolicu; “Što ima?”

“Baš ništa. Malo sam umorna samo…”, namjerno je odglumila loše i to mi je išlo u prilog. Obavio sam formalnost, nisam dobio odgovor i neće me zamarati svojim glupostima.
Preletavao sam lokal pogledom kako bih naišao na neko poznato lice i započeo razgovor. Nije bilo nikoga sa kime bih mogao ubiti vrijeme, osuđen sam na Lindu. Kafić mi nije blizu stana, pada kiša i ne mrdam odavdje dok mi ne dođe prijevoz, a ne namjeravam se napiti da mi postane podnošljiva.
Nervozno je tapkala po telefonu, nekome je pisala kilometarske poruke, nije planirala zapodjenuti razgovor ali je došla za moj stol. Možda samo ne želi sjediti sama.
Ne znam što bih sa sobom. Pivo je jedino što mi pada na pamet, izludjet ću pijuckajući mineralnu još četrdeset minuta. Ako nastavi živčano lupkati umjetnim noktima po ekranu, pobjesnit ću. Dok sam kuhao iznutra, nije mi pridala ni mrvu pozornosti. Stiglo joj je pivo, divljački ga je nategnula iz boce i odložila na stol ne prestajući sa dopisivanjem.

“Ulijevaš mi nervozu.”, rekao sam, nije me registrirala.
Trgnula se; “Oprosti, rekao si nešto?”
“Ulijevaš mi nervozu.”, ponovio sam.
“Zašto?”, pogledala me kao da je problem u meni. Oblio me je znoj. Htio sam baciti i nju, i pivo, i telefon kroz prozor.
“Sjela si za moj stol bez pitanja, nadrkana si, ne razgovaraš sa mnom, visiš na telefonu i natežeš pivo, pritom širiš užasnu vibru. Možeš li biti normalna?”, pristojno, gotovo ljubazno sam ju zamolio.

Ruke su joj počele drhtati, oči su joj se zacrvenile, nabubrila je i zajapurila se poput rajčice. Pokušala je progutati, ali knedla joj je bila u grlu, razdvojila je usne, pokušala zaustiti – ali nije išlo. Briznula je u plač, počela proizvoditi neartikulirane glasove, ukratko napravila je scenu, po već tko zna koji put.
Nemam snage za ovo. Kupim stvari i premještam se za šank. Konobarica me blijedo pogledala, rekao sam joj da ne znam što se događa i da me iskreno ni ne zanima. Frknula je, i nastavila prati suđe.

Linda je ustala, razočarano me pogledala tugaljivim očima dok je brisala suze; “Kakvo si ti smeće!”, glas joj je napukao, nije uspjela kriknuti. Bacila je novac na stol i izletjela iz lokala.

Konobarica me je zgađeno probola očima. Ova jebena tragikomedija izgleda kao da mi je Linda bivša djevojka. Hvala bogu, to nije istina, ali najčešće nije bitno kakvo nešto jest, već kakvim se čini. Cijela je bagra u ovoj prljavoj rupčagi neprimjetno, ali dovoljno primjetno da osjetim, zauzela neprijateljski stav prema meni.

Netko je ušao u lokal, nisam se okrenuo da pogledam.
“Koji se kurac desio ovdje? Upravo sam vidio Lindu kako hoda po ovom pljusku i plače… Djevojko, ti si ovdje nova, ha? Molim te, daj mi jednu viljamovku i nešto za gospodina koji izgleda kao da se vratio sa vjenčanja.”, prepoznao sam glas i okrenuo se. To je bio Goran. Dva popodne je, gotovo nikada ne pije u ovo doba, a pijan je kao letva.

“Srcolomac, što ćeš popiti?”, posprdno mi je dobacila konobarica.

“Što se slavi!?”, ustao sam i zagrlio Gorana.
“Odlazim na brod, i to preksutra. Saznao sam prije sat i pol.”
“Napokon! Stvarno mi je drago zbog tebe, buraz!”, uskliknuo sam.

“Ako je tako, i ja ću viljamovku! Usput, to mi nije bivša djevojka, čak ni prijateljica. Ne znam što joj je, samo je sve krivo ispalo.”, rekao sam konobarici. “Moje ime je Aron.”
“Ma ne brini ti ništa, Srcolomac!”, nasmijala mi se i dala mi rakiju. Očito sam dobio nadimak.

Nazdravili smo, iskapili rakiju, Gogi je naručio bocu vina dok je teturao u zahod, svi su nekako podivljali. Sviđa mi se razvoj situacije. Zovem prijateljicu, odgađam joj dogovorenu kavu, lažem da neću stići zbog nekih problema i da ne želim o tome preko telefona. Gogi se vratio za šank, natočili smo vino, nazdravili i optpili gutljaj.

“Buon voyage!”, povikao sam, pjesma “On je volio brodove” je treštala iz zvučnika, Goran se počeo upucavati Eni(konobarica, upoznali su se, načuo sam ime), pričao joj je kako odlazi na šest mjeseci, kako će oploviti Afriku, prikazivao joj je to kao nekakvu avanturu, pričao joj je o ljubavi, životu i koječemu, Gogijeva standardna priča za pokupljanje žena. Naručio sam nam kratka pića do kojih mi nije bilo, ali svim sam srcem navijao za njega, htio sam da mu uspije, da ju odvede kući i da spava sa njom.
Goran se sve više uživljavao o naklapanju o moru, odvojenosti od obitelji, klasičnim lažima kako traži nekoga sa kime bi pustio korijenje, sretnom domu, obitelji(iako mu je bila tek dvadeset i jedna), o tome da je usamljen i koješta… Ostali su gosti izašli iz lokala, od mirnog smo popodneva napravili zabavu koja je imala puno potencijala.

Dovršili smo bocu vina i naručili novu, u “As” su ušli Dejan Zorić i Armando Maras, dečki koje poznajemo još iz osnovne škole – sinovi bogatih roditelja, studenti ekonomije, bezlični idioti punih džepova i praznih glava.
Nisu nas voljeli, ali uredno smo se pozdravljali iz pristojnosti, pogotovo nakon jedne tučnjave u kojoj smo se našli na suprotnim stranama.

“Bok, dečki! Nisam vas vidio sto godina! Opet ste u napadu, ha? Kao i uvijek… Ari, popit ćemo pivo na šanku s njima, što kažeš?”, uzbuđeno je klepetao Dešo, naručili su Jack Daniels i Coca-colu.
Nije nas bilo briga za njih, ali hej – trebalo nam je još ljudi da začinimo atmosferu i njih dvojica su bili društvo, puno bolje nego da pijemo sami.
“Enice, daj nam svima nešto kratko da nazdravimo!”, uskliknuo je Gogi, skakutao je od uzbuđenja, htio je izgristi stolicu, nije znao što bi sam sa sobom. Piće je stiglo, ponovili smo ritual po već tko zna koji put. “Jebote, Roni! Sjećaš se prošlog ljeta kada smo na Krku završili u onom lokalu kraj stanice za tehnički pregled vozila? Ono je bio dan, čovječe, ludnica prava, sjećaš se, ha?”, udarao me šakom po ramenu, grlio me, hvatao je Enu za ruku, pričao joj je kako predivno izgleda danas, vrtio se ukrug i razgovarao je sa svima, redom nam prepričavao dogodovštine koje smo prošli.
“Kako se ne bih sjećao? Uhvatio nas je pljusak na Krasu, nismo vidjeli prst pred okom!”, to je zaista bio dobar vikend.
“Enice, molim te, stišaj glazbu samo malo… Arone – imam jedan malo sulud prijedlog za tebe, i molim te da razmisliš prije no što ga odbiješ.”, po prvi se puta u posljednjih sat vremena umirio i glas mu je poprimio ozbiljan ton. “Idemo na Krk. Idemo se malo provesti, ipak preksutra odlazim… Što kažeš na to?”

Zastao sam. Bio sam pripit i željan akcije.
“Dovršimo ovu bocu i krećemo!”, zaključio sam i nacerio se. Gogi je načisto poludio, pola litre vina koje su nam ostale u boci je rastočio odmah, čak su Ena, Dešo i Ari dobili čaše, podrhtavao je od uzbuđenja, vrpoljio se i pio na silu puno brže nego inače. Dovršio sam svoje piće, uskočili smo u njegovu Opel Astru i krenuli na benzinsku.

Tapkao je rukom po krovu od auta dok je točio gorivo, psovao je pištolju što ne toči brže… Kad je tank bio pun, otrčao je na blagajnu, zadržao se unutra ispod minute i vratio se s limenkama piva i dvije kutije cigareta. Uskočio je u Astru i krenuli smo, iz Kostrene do Njivica nam treba maksimalno sat vremena, ako nema gužve tojest.
Navio je glazbu, otvorao limenku, palio cigaretu i navlačio pojas istovremeno, pridržavao sam mu volan dok mi je uzbuđeno objašnjavao kako ćemo se dobro provesti. Napustili smo Kostrenu i mene je polako počela obuzimati Goranova euforija. Već kod Kraljevice naše su limenke bile prazne, stali smo na crpku koja je imala i kafić u sklopu. Kafići su jeftiniji od crpki, možemo unutra zgrabiti pivo i nastaviti dalje.
Kao rođenom Kraljevčanu, nisam se začudio kada sam vidio sva poznata lica; morali smo popiti piće prije no što krenemo. Stali smo za šank i odmah mi je usljedilo brdo uobičajenih pitanja; “Što radiš sa svojim životom?”, “Od kud ti?”, “Kako su tvoji?”, i tako u nedogled.
Popili smo pivo, i uzeli “putne”. Sjeli smo u auto i odjurili dalje. Bili smo pijani, otarasili smo se pivskih boca na ugibalištu, već smo jako dobro znali da policajci zaustavljaju vozače oko Krčkog mosta.
Prošli smo most nekažnjeno, Goran je nagazio na gas, bili smo nadomak Njivica; “Znam jednu curu u Puntu, nazvat ću ju, pravi je slatkiš, vidjet ćeš! Djevojka od akcije, baš tvoj tip, sigurno ima neku prijateljcu, možemo sa njima u izlazak… Ima i svoj stan, ako poželimo prespavati, znaš!”, mljeo je gutajući slova dok je tražio njen broj po mobitelu.

Nazvao ju je i ispričao joj što se događa, rekla mu je da je upravo u Zagrebu i da ne može danas. Gogija to nije niti najmanje pokolebalo, “Jebeš njih!”, frknuo je.
Stigli smo u njivice i spustili se na rivu. “Roni! Roni, jebote!”, sa terase jednog lokala prepoznao sam prošlogodišnjeg kolegu sa kojim sam sezonski radio u Dalmaciji. Dino je dvadesetpetogodišnji divljak iz Istre, zaljubljenik u žene, brze aute i Adolfa Hitlera.
“Hej stari!”, poskočio je pred nas, skoro su mu ispale pepeljare sa tacne; “Malo mi je gužva, iako ne kao u Raniju(lokal u kojem smo radili zajedno), ha! Slušaj, imamo super koktele, morate stati na cugu!”, pohitao je prema šanku, u hodu nam je pokazao da sjednemo za stol.
“I dalje voliš “Old fashioned”!? Jim Beam nam je baza, koktel majstor je genijalac! Upravo vam stižu dva!”, rekao je i nastavio raditi. Stigli su nam kokteli, zapalili smo cigaretu, kucnuli se i počeli pijuckati… Promatrali smo more, na Krku sije sunce, a došli smo u predsezonsko vrijeme – pravi mali raj na zemlji.

“Ekipa, što imate u planu za večeras!? Ja sam gotov u jedanaest, možemo popiti piće kad završim sa smjenom, ako još budete ovdje!”, Dino je pucao od veselja. Pogledao sam na sat – tri su sata i četrdeset minuta.
“Gledaj Nodi, ne mogu ti ništa obećati – smucat ćemo se malo po Krku i vraćamo se u Kostrenu.”, rekao sam mu pomalo razočarano.
“Radite sutra? Ne!? Ma vi ste budale, spavat ćete u mom apartmanu – podijelit ćete kauč na razvlačenje i problem riješen!”, oči su mu zasjale, “Ništa ne brinite! Danas je nekakvo događanje u Honolulu-u, bit će ludnica! Mislim da otvaraju sezonu večeras.”
“Honoulu, ha? Može! Mi idemo vidjeti što ima na Puntu u međuvremenu i krećemo u Krk oko deset!”, sada sam ja bio pun euforije, Goran je već bio prepijan za nastavak večeri, ali nije se htio predati samo tako – rekao je da idemo nešto pojesti da se otrijezni i da ja vozim u Punat.

Pokupili smo odvratan kebab u prvom fast foodu, pojeli na putu do auta i krenuli. Goran se trijeznio, bio je žedan – to je bilo dobro jer će moći nastaviti piti.
Nije nam trebalo dugo da stignemo u Punat, našli smo besplatan parking i spustili se na rivu. Ulazimo u “Krug”, kafić u kojem borave pretežito Puntari, poznajem konobarice – Riječanke.
Odradili smo formalnosti, dobili piće i zapalili cigarete.
“Jebote, preksutra odlazim. I dalje ne mogu vjerovati. Nisam siguran da sam spreman za ovo.”, kimnuo je glavom.
“Nemoj se sada zamarati time. Oboje znamo da će biti teško, gledaj na to kao na novo iskustvo iz kojeg možeš samo rasti.”, pošto nisam dobio odgovor, nastavio sam; “Čekao si na ovo gotovo tri godine – nemoj sada posustati! Rođen si za ovo!”
“Nisam baš siguran… Ne znam hoću li moći otići na šest mjeseci.”, potegnuo je pivo iz boce, pušio je šišteći.
“Nećeš saznati dok ne probaš. Sumnja u samog sebe je dobra stvar, ona nas podsjeća da smo na kraju krajeva, samo obični, mali ljudi od krvi i mesa, i ništa više.”
“Čemu uopće ovaj odlazak? Odlazim da bih se vratio, a vratiti se nemam kome. Nisam pustio korijenje, nitko me, sem tebe i obitelji, ovdje ne čeka. Možda bi bilo najbolje da odem i počnem isponova.”, više nije bio laktovima oslonjen na šank; stajao je uspravno.
“Ne možeš to znati dok ne odeš i ne vidiš kako je, ipak je trava uvijek zelenija s one strane ograde. Ponavljam; nemoj se sada zamarati sa budućnosti, i nikako nemoj razbijati glavu prošlošću – sadašnjost je sve što imamo, i to je sve što je uistinu bitno! Možeš li sada utjecati na to kako će ti biti vani? Ne! Opusti se, popijmo pivo i uživajmo u danu.”, podigao sam bocu, nazdravili smo za sadašnjost, Goran se razvedrio, sve je opet bilo u najboljem redu.

Od svih ljudi na Krku, koje poznajemo, u Piccolo je uletio Vežičan, Boris Kostić – skladištar u nekom supermarketu u Rijeci. Upoznali smo se jedne subotne noći kada smo ja i Gogi ostali bez novaca u gradu i bili osuđeni na autostopiranje. Kostić je išao prema Vežici, ali nam je stao iz samilosti i odvezao nas kući u Kostrenu iako mu nije bilo usput – naš spasitelj!
“Stoperi! Stara bagro, morate mi objasniti jednu stvar…”, zastao je; “Zašto vas nikada ne viđam po kulturnim manifestacijama, knjižnicama, izložbama i takvim mjestima!? Na vas nalećem isključivo po gostionama, pijane kao daske!”, gromoglasno se nasmijao. Kada se Kostić smijao, žbuka je padala sa zidova; “Kojim dobrom ste vi na Puntu?”
“Gogi odlazi na brod, ovo mu je oproštajna zabava!”, odgovorim mu i naručim mu piće.
“Opa, a kad je partenca?”, rukovali smo se i stao je sa nama.
“Preksutra, stari! Danas i sutra će biti ludnica! Ideš sa nama? Idemo na neki tulum u Krk, dolazi još ljudi!”, Gogi je opet postao skakutav i manijakalan.
“Žao mi je, dečki. Sutra radim ujutro. Došao sam ovdje jer sam kupio auto, popijem ovo pivo i bježim.”, frknuo je Kostić.
“Što ima novog!? Naravno, osim što si kupio auto.”, pitao sam ga, Kostić je bio super tip i zaista me je zanimalo što se događa s njim.
“Uselio sam sa Tarom, sada živimo zajedno. Ljubav, što ti je…”, piljio je u prazno i tupo se smješio.
“Već ste dosta dugo zajedno, ha?”
“Četiri godine. To je dug period, puno rada i puno ljubavi. Danas brakovi i veze pucaju jer su ljudi sebični i lijeni; nitko nije spreman na kompromis i svi trče mamici i tatici kada iskrsne prvi problem. Ljubav je beskonačno natezanje i prepiranje; samo je danas malo tko spreman na to – ljubav nije ništa, doli spremnost na natezanje sa nekime.”
“Ne pričaj mi o ljubavi, ja o njoj već sve znam.”, rekao sam mu.
“Nitko nikada ne zna sve o ničemu, pa tako ni o ljubavi. Ljubav je beskonačan rast, učenje bez prestanka. Ljubav je kada bi najradije otišao i pustio sve u vražju mater, i svjestan si da možeš, ali nećeš.”, poprimio je stav budističkog učitelja. Naručio je novu rundu pića.
“Ljubav je opijum za mase, uvjerili su nas da nam je to neka vrsta životnog cilja! Nađi lijepu djevojku i skrasi se! Uporno nam to ponavljaju od malena do trenutka da se više nitko ni ne usudi pomisliti drugačije! Ljubav je iluzija, sami sebe uvjeravamo da ne možemo bez nekoga, i u jednom trenutku taj netko ode, paf, samo tako! I njega više nema, a ti nastaviš sa svojim životom kao da ga nije ni bilo. Ostanu ti neke uspomene, mirisi, dodiri, sjećanje na neku nježnost, i to je to. Ja to ne pušim.”, Gogiju su počele iskakati žile na čelu.
“Ne seri. Puna kapa mi je vas mangupa koji nakon prve propale veze izgubite vjeru u ljubav. Zbog takvih kao ti, veze, na koncu konca, i pucaju. Ljubav se ne gradi na odustajanju nakon prvog pokušaja.”, ljutito mu odvrati Kostić. Konobarice slušaju naš razgovor i bleje u Borisa. Ne znam jesu li čule da živi sa djevojkom prije no što je započeo ljubavnu propovijed, ali doimale su se kao da ih i nije previše briga za to.

Vrijeme je teklo, postajali smo sve pijaniji, pića su stizala, a Kostiću se više nije žurilo kući. Obuzela me gusta magla, zadnje su zrake sunčeve svjetlosti isticale ples dima u kafiću. Postaje mi pomalo svejedno za ishod ove večeri, i sve mi se manje ide na tulum sa Dinom. Ludnica se smirila, večer nas dočekuje širom otvorenih ruku i šapuće nam…
“Sve će biti u redu… Sve brige ostavite za sutra… Sutra… Sve će biti bolje sutra… Da…”

Goranu pivska boca pada na pod. Konobarice viču na njega, nije ga briga, odbijaju nas nastaviti posluživati. Plaćamo ceh i izlazimo iz lokala. Devet navečer je; za dva sata imamo dogovor sa Dinom. Dogovor je pao – idemo prošetati Krkom dok Dino ne završi sa smjenom i u jedanaest dolazimo u Bogart.
Gogi je prepijan da bi vozio, dužnost vozača je opet na meni. Osjećam da ne bih trebao voziti, nisam potpuno svjestan svega oko sebe – ostavljam tu brigu za sutra, sjedamo u auto i polijećemo. Gogi je navio muziku, postajemo preupečatljivi, stišavam glazbu, on ju ponovno pojačava, prepiremo se oko izbora pjesama, govorim mu da se smiri jer ćemo noćiti u policijskoj postaji, on odmahuje glavom, objašnjava mi kako previše brinem i ja na kraju popuštam… Kao manijaci ulijećemo u Krk, nalazimo besplatan parking i doslovno iskačemo iz auta. Gogi je opet skakutav i pun energije, nešto će se loše dogoditi danas- ZAŠTO MI JE TO UPRAVO PROŠLO KROZ GLAVU? Ne, ne, sve će biti u redu…

Jedanaest je sati – zvoni mi mobitel, zove me Dino: “Kompa, gdje ste!? Ja sam upravo napustio đavolje gnijezdo – u Bogartu sam za petnaest minuta! Nađemo se ispred!?”, glas mu je prštao dobrom energijom, ponovo sam postao optimističan. Izblijedila je misao da je dan predobar da ne pođe po krivu.
Stižemo ispred Bogarta, Nodi je već zauzeo stol – u njemu je kibla puna piva u ledu.
“Momci, bit će ovo dobra večer! Osvrnite se oko sebe, ovo je naša večer!”, rukom je pokazao na ljude, većinom su u lokalu bile žene. Lijepe žene. Osvrtao se oko sebe, svaku je odmjerio, vjerojatno je u glavi održavao natjecanje za “Miss Bogart”, nije skidao smješak s lica, a nismo ni mi.
Gogi je poludio, kružio je od grupice do grupice ljudi, upoznavao se i razgovarao sa svima, prilazio zgodnim djevojkama, bilo je pitanje vremena kada ćemo naići na žensko društvo.
Nije mi bilo do žena, ne sad. Previše glume, napetog “opuštenog razgovora”, previše preseravanja za moj ukus u ovom trenutku. Muškarci se promijene u blizini žena. Umjesto složne klape, postaju rivali. Nije mi bilo do rivalstva sa najboljim prijateljem u posljednjem izlasku narednih šest mjeseci. Konstantno pričamo o tome kako su žene hodajući problemi – mi, muškarci se pretvaramo u hodajuće probleme u njihovoj blizini.
Hvala bogu, Goran se vraća za naš stol bez plijena. Ja i Nodi smo već bili u žustroj raspravi oko nekih stvari u vezi prošlosezonskog posla, razglabali smo o ljudima koje nismo vidjeli od tad, i ljudima koje vjerojatno više nikada nećemo vidjeti.
“Jebote, ne mogu vjerovati kako smo izludjeli prošlo ljeto. Još sam mjesec dana sanjao posao nakon toga… Sjećam se da si mjesečario jednu večer, tražio si neke nenaplaćene račune po sobi u apartmanu! A tek Plasica! Jebote, kakav kaos od lokala! Popodnevne smjene i točeno pivo do pet ujutro, a tek one Francuskinje… Talijanke – najgluplje žene na svijetu!”, skakutao je s jedne teme na drugu, uzbuđeno je prepričavao Gogiju naše dogodovštine i udarao me šakom u rame, brisao je suze od smijeha.

“Za lijepe žene i pune džepove!”, uzviknuo sam. Nazdravili smo po ne znam koji put.
“Što ti sada planiraš?”, pitao me Dino.
“Sad, planiram uživati! Znam da nisi mislio na to… Nemam konkretne planove. Razmišljao sam o fakultetu.”, slagao sam. Nemam pojma gdje ću ni što ću sa svojim životom, niti vidim prevelik problem u tome. Mislim da zaista nitko ne zna što će sam sa sobom, samo se pretvaramo da je drugačije. Tek šačica ljudi se otisne iz mase i napravi nešto vrijedno spomena. Ja nisam jedan od tih ljudi i nemam problem sa prihvaćanjem činjenice da moj život neće biti važan za čovječanstvo,  moje isčezavanje sa kugle zemaljske bit će popraćeno sprovodom, postat ću aktualna tema na tjedan dana i naposljetku, svi će me zaboraviti.
“Koji fakultet želiš upisati?”
“Pravo. Želim biti odvjetnik.”, pokušao sam biti uvjerljiv.
“Ako ništa, uvijek si obučen kao jedan.”, prasnuo je u smijeh. Nismo ni primjetili da je Goran napustio stol, zapričavao je tri zgodne djevojke i pokazivao prstom prema našem stolu. Smješkale su nam se, krenuli su prema nama.
Upoznajemo se sa njima, Dino je bio oduševljen; jedina stvar koju je volio više od tulumarenja bile su zgodne djevojke. Ne pamtim njihova imena; nije mi do polovnih djevojaka niti sam raspoložen za jednonoćne avanture. Bilo kako bilo, nipošto im ne želim upropastiti zabavu, stoga sam se brzo priključio njihovom razgovoru i vrijeme je počelo teći. Tana, jedna od djevojaka se vrlo brzo napila i postala neugodna – vrištala je, preglasno se smijala, mrzim žene koje su odvratne kada popiju. Gogi mi se nacerio kada je vidio koliko sam iznerviran. Htio sam joj reći da ušuti i da se upristoji, kao što je bila tri čaše vina prije. Alkohol je genijalna stvar, ali kao i sve ostalo, nije za svakoga.

Djevojke su htjele plesati, Dino i Goran su htjeli jebati, otišli su na podij. Pijem tko zna koje piće po redu, glazba je dobra, gledam u more, la vita è bella. Promatram ljude kako se smiju, razgovaraju i nazdravljaju; doimaju se sretno. I oni, a i ja, znamo da je to daleko od istine. Noć je pala, svi smo navukli svoje kićaste maske za venecijanski karneval, tužna lica zamjenili sretnima, na jednu noć skidamo preteške naprtnjače pune kamenja satkanim od boli i poraza, ispravljamo kičme i hinimo nepobjedivost opijeni alkoholom, ali sve je to laž… Lažna nada, lažno bolje sutra, poraz je neizbježan, pokleknut ćemo pred bolesti, stari i onemoćali, oči će nam izgubiti sjaj, zubi će propasti i koža će početi odumirati… Smrt, trulež, smrad, bit ćemo gozba za crve, a vidi nas sad! Nasmijanih lica, rumenih obraza i porculanski glatkog tena, živjela mladost, živjelaa!

Goran i Dino su negdje izgubili djevojke, sjeli su za stol i izvadili pivo iz kible. “Stari, zamisli koje kuje! Ispalile su nas, samo tako, paf!”, frknuo je Nodi, “Možeš li ti to zamisliti, ha?”
“Što je bilo?”, pitao sam.
“Ma ništa, pozvao sam ih u stan, nazvale su me ljigavcem i otpilile me! Što se događa sa ovim ljudima!?”, češao se po glavi.
“Stari, maloljetne su!”, Gogi je ravnodušno rekao, izgledao je pun razumijevanja za situaciju.
“Briga me, nisu tako izgledale! Nije to više kao nekad, dobro, mladi ste, to je prije vaše ere… Da vidiš kako je to bilo prije! Ludnica, stari!”,  osmjehnuo se, te je počeo sjetno piljiti u prazno.

Moram u zahod. Ustao sam i oteturao u klub. Kada sam se vratio, nije bilo nikoga za našim stolom. Zaboga, gdje su njih dvojica!? Poprilično sam pijan, pridržavao sam se za stol dok sam pokušavao sabrati misli… U daljini čujem prigušen metež. Vika, pa tupi udarac. Probijam se kroz masu ispred kluba, dolazim na cestu, Dino i Goran sjede na betonskim stupićima uz šetnicu. Potrčao sam do njih, posve sam se otrijeznio. Dino se držao za desnu šaku, Goran je dlanovima pritiskao arkadu, niz lice mu se kroz prste slijevala krv.
“Jebote, što se desilo?”, zaurlao sam.
“Ne znam, neki tipovi su došli za nas stol, mislim da je jedan od njih bio brat od one djevojke koju sam pozvao u stan… Trebao si nas vidjeti! Znamo se šest sati, ali kužimo se! Je li tako, Gogi!? Ha!? Kako smo ih… Da… Jebali smo im mater, stari! HA!”, luđački se smijao.
“Moramo nabaviti gazu ili flaster za Gogija… Ne možemo ga odvesti na hitnu, morat će prijaviti ozljedu policiji a on odlazi preksutra! Ne možemo ga ostaviti ovako krvavog! Recite nešto, majku vam vašu!”, tresao sam se od nervoze, Gogi je prasnuo u smijeh.
“Arone, sjećaš se da smo imali sličnu ovakvu situaciju prije nekoliko godina kada su tebi razbili arkadu!? Sjeti se što si napravio! Stavio si flaster i nastavili smo dalje! Samo moramo nabaviti jebeni flaster…”, činjenica da su mu razbili glavu nije mu slomila duh.
“Dino, imaš li flastere u apartmanu?”, pitao sam ga.
“Naravnom, stari! Idemo zakrpati naše dijete(palcem je pokazao na Gorana) i idemo dalje!”, ustao je i digao ruke u vis. Poskočio je i trčećim korakom krenuo u nepoznatom smjeru. Goran i ja smo pošli za njim. Bili smo preumorni, prezbunjeni i prepijani kako bismo pitali išta, pretpostavljali smo kako idemo u njegov apartman.

Kada smo stigli kod Dina, rekao nam je da sjednemo na sofu, izvadio je tri limenke piva I pošao u kupaonicu. Vratio se sa toalet papirom i flasterom. Otišao je do kuhinje, vratio se sa bocom nekakve prozirne žestice i čašom vode. Prste je umočio u vodu, zatim navlažio toalet papir i krenuo čistiti Goranovu ranu. Goran je uzdisao, leckao se, pušio cigaretu i svako toliko bi Dinu dao znak da stane kako bi otpio gutljaj piva. Kada mu je očistio ranu, otkinuo je novi komad toalet papira, natopio ga je žesticom i pritisnuo mu arkadu(“Jebem ti sve”, Gogi je procijedio kroz zube”). Polako je popuštao pritisak, skinuo toalet papir sa Goranove glave i nalijepio mu flaster. “Imaš sreće, stari! Nema potrebe za šivanjem!”, rekao je Dino. Veliki zaljubljenik u nogomet, odnosno tučnjave između navijača, ovo mu nije bio niti prvi, a vjerojatno ni zadnji, da nekome čisti ranu zadobivenu u borbi.
Ispili smo pivo, i to je bilo to. Bili smo prepijani i preumorni da nastavimo dalje. Samo tako, u odjeći, zaspali smo sjedeći na kauču.
Mlaz vode me prenuo iz sna. Osjećam se… Tupo. Gdje sam!? Joj, da… Krk, Goran, Dino, djevojke, tučnjava… Airto Moreira mi bubnja po stražnjem dijelu glave. Košulja mi užasno smrdi, u ustima imam osjećaj kao da je unutra nešto umrlo prekjučer. Dino leži pored mene. Gdje je Goran!? Opet mlaz vode, popraćen kašljanjem  – Goran povraća, po zvukovima, želučanu kiselinu.
“Gogi, je sve u redu!?”, pokušao sam viknuti, ali više je zvučalo kao prenemaganje.
“Ah.. Jebote… Nije. Aaaaggrrrh..”, nastavio je povraćati. Ustao sam i zavrtjelo mi se u glavi. Digao mi se želudac, uhvatio sam se za usta, bljicnuo sam si u usta – sve je u redu, progutao sam. Neću povraćati. Trebam kavu. Odlazim do kuhinje, pronalazim čašu i uzimam vodu. Otpio sam gutljaj, čisto radi probe. Zadnje što mi treba jest da eksiram i sve povratim. Test je uspio, mogu piti. Gladan sam, nismo jeli od jučer oko tri popodne. Gledam na sat – jedan i petnaest je. Dino vjerojatno radi popodnevnu.
“Dino… Dino…”, potiho sam rekao, ne budi se. Promrdao sam ga lagano, otvorio je oči; bile su krvave. Imao je podočnjake do koljena i bio je blijed kao krpa. “Jedan popodne je, od kad radiš danas?”, pitao sam potiho.
“Sranje… Aaaaah…. Moram se spremiti. Smjena mi je za sat vremena. Gdje je Rambo?”, protrljao je oči i sjeo na rub sofe, vjerojatno je premotavao jučerašnji film.
“Povraća u zahodu.”
“Kakav gospodin!”,  osmjehnuo mi se; “Rambo! Jesi OK!? Moraš izaći iz zahoda, nastavi povraćati u kuhinji, moram se istuširati!”, Goran se pojavio na ulazu u kupaonicu, laktom se oslonio na talare.
“Bolje sam. Imaš li nešto za jesti?”, jedva je progovorio od mučnine.
“Ne, pokupit ćemo nešto u pekari i idemo na kavu kod mene u lokal, ući ću nešto kasnije u smjenu, nadoknadit ću ja to već njima…”, Dino je bio najmanje pogođen mamurlukom, jer je najmanje i popio. Obavijen sam maglom, blaga mi mučnina struji kroz tijelo, mozak mi uopće ne radi, misli su mi mirne… Nisam svjestan ničeg što se događa oko mene.

Dino se otuširao i obukao u roku pet minuta, izgledao je kao nov. Svježe, odmorno i nasmijano – pravi konobar. Izišli smo iz stana, sunce mi je išlo u oči, škiljio sam, svaki udisaj mi je predstavljao napor. Pokupili smo croissante u pekari, stigli u lokal u kojem radi, popili smo kavu i pojeli doručak. Dino je morao ući u smjenu.
“Dečki, bilo mi je drago što ste svratili! Arone, stari, moja vrata su ti uvijek otvorena… Rambo – sretan put, stari! Ja moram raditi, jebiga…”, rukovali smo se, Goran i ja smo krenuli prema autu, pritom se nadajući da je tamo gdje smo mislili da jest… Šutjeli smo tijekom tog petominutnog pješačenja. Goran nije bio u stanju voziti, ne još… Opet je dužnost pala na mene – sjeli smo u auto i krenuli natrag prema Kostreni.
Ne prozborismo ni riječ do Kraljevice, Gogi se odjednom počeo smijati; “Stari, imam ideju…”
“Kakvu ideju?”, podigao sam desnu obrvu.
“Sada je točno dva i pol popodne… “X” radi do četiri. Što kažeš da posjetimo naše stare prijatelje u Bakru, ha!?”, više nije bio blijed.
“Jebeš sve, idemo!”, i dalje sam bio mamuran, i dalje mi je bilo mučno, ali nisam htio stati – ne sada. Za točno petnaest sati, Goran odlazi i tko zna kada ću ga ponovno vidjeti.

Spustili smo se u Bakar, parkirao sam auto ispred kafića u kojem smo Goran i ja proveli cijelu srednju školu i ušli smo unutra. Mračna, zadimljena krčma sa inventarom starim četrdesetak godina – drugi dom.
Evo ih, stari znanci za šankom, ovdje smo diplomirali alkoholizam i dobili doktorat u ispijanju vina – Đuro Begović, sedamdesetogodišnji kroner požutjelih brkova, Mile “Kokica”, oslonjen na štaku desnom, a na šank lijevom rukom, onda Emil, tihi gospodinčić sa vječno prisutnim koker-španijelom “Bobijem”, i na kraju – Joso – vlasnik i konobar, pedesetogodišnji kicoš uvijek u bijeloj košulji sa pažljivo zasukanim rukavima i crnim hlačama.
Redom ih pozdravljamo, rukujemo se sa svima, upuštamo se u ćeretanje, ispijamo pivo, smijemo se, sreća pršti iz nas. Goran im objašnjava kako odlazi u inozemstvo, čestitaju mu, pri izlasku, Joso nam ne dopušta da platimo ceh; “Platit ćete drugi put!”, objašnjava nam, Goranu teško pada oproštaj, tapšam ga po ramenu, noć je pala, idemo kući. Parkirao je ispred mog stana, zagrlili smo se, pozdravili, opet smo se zagrlili i Goran je otišao.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s