Kako bi lako bilo pisati, kada bih vječno bio nesretan. Ne idu sreća i pisanje ruku pod ruku, mada nisam siguran da je to opća pojava, već ipak samo moj problem.
Zadovoljno proživljavam jednostavne dane. Valjda se u tome krije sreća – ona kuha ručak dok ja otvaram pažljivo odabrano vino, šlampavo režem etiketu na grlu boce jer blejim u nju kao klinjo u vatromet, ona je nenašminkana, u kućnom izdanju, baš prava najpravija žena u svakome smislu, smješim se jer se ona smješi, zadovoljno se gledamo dok otvarač škripi po plutenom čepu – nije život toliko kompliciran, koliko smo mi napravili komplikaciju od njega.
ho’u re’i pisati se može uvek, čak mislim ako je čovek previše nesrećan ili se bar malo ne izdigne nad sopstvenom ili sveopštom nesrećom da tek tada teško da može nešto napisati, jednostavno neće imati volje, snage za pisanje. a ti mi ne izgledaš kao glupak.
Tri su uslova da čovek bude srećan: treba da bude glup, sebičan i da je dobrog zdravlja; ali ako prvi uslov nije ispunjen, sve je propalo.
Flober, “Gospođa Bovari”