Jebiga – epilog “Pismima Bedeliji”

Nije ovaj dan dan, niti sam pretjerano oduševljen ovim tjednom. Nešto manje pišem, bit će jer sam ukinuo alkohol kao osnovni prehrambeni proizvod. Od kad manje zalazim u gostione, manje mi se i stvari događa, pa, samim time imam i manje inspiracije.

Continue reading

Posljednje pismo Bedeliji

Kada si odlazila, nisam ti imao što za reći. To je bilo prvenstveno jer to nisam očekivao, a i nisam znao što bih ti rekao. Da sam ti rekao da ostaneš, ne bi me poslušala. Da sam ti rekao da razmisliš još jednom – ništa ne bih promijenio – donijela si svoju odluku puno prije sam ja bio obavješten o tome. Ali sada, sada ti imam štošta za reći.

Continue reading

“Vjerujem da sam se iskreno zaljubio u tu curu. Ona je najvjerojatnije priglupa kučka, ali ja je svejedno volim. Želim je oženiti, a ona ne mora progovoriti ni riječi. Ne mora mi kuhati, ne mora mi rađati djecu. Samo nek’ se gola kliže Nevom, to je sve što želim od nje.”
– David Benioff, Grad Lopova


Ako u nešto nikada nisam sumnjao – to je zasigurno bezgraničje ljepote. Neki ju koriste kao dokaz božjeg postojanja, neki kao inspiraciju za umjetnička djela – sve je to nebitno. Ali svi smo barem jednom svjedočili toj čistoj, nevinoj ljepoti.

Continue reading

Primavera

Maštam. Maštam o tome kako jedem tvoje ruke, maštam o tome kako ne moram ići, maštam o tome kako ne moramo ići, kako proljeće dočekat ćemo negdje bliže, kako ne moramo dalje, kako smrt ne visi iza ugla, kako ugao ne visi iza smrti.

Bedelia. Bedelia si, i divna si, i ne moramo nigdje i nigdje neće doći do nas. I ti si gdje jesi, i jesi gdje nisi, i nisi gdje ne želiš.

I nisi, nisi ne prosječna, baš divna si, uvijek i zauvijek. Nije da te volim pa si divna, baš divna si i ne mogu ne voljet te.

I jest ćemo ljude, baš tamo, u staroj kući na Pećinama, jesti u tornju – zajedno. Voljeh te, voljet ću i volim te.

Arabeska

Razlij se po meni. Utopi se u mojoj sivoj koži, te ne daj da vidim onu tmurinu između nas. Pusti mene da si zašijem rane dok ti hodaš užurbanim svijetom. Napusti me nakratko, neki ožiljci će ostati – one koje sperem zauvijek će živjeti u tebi. Ostat ću hladan kako mi i priliči, te mirno pojesti svoje srce. Uz čašu crnog vina – koje znaš da mrzim, čisto da gorčina prođe kroz moje grlo u punom sjaju. Onako, da me zapeče jednjak i potrudim se ne namrštiti. Da kad progutam, lagano razdvojim usne i stisnem zube. Tebi u čast.