Svjedok bezbroj ljubavi

Počašćeni krvavim zalaskom, znojem zalijepljeni gosti kafića, slastičarnica, tapasa i restorana na riječkoj rivi, uživali su preturajući po svojim zdjelicama, tanjurima i daskama, žvačući i ližući kojekakve čudnovate proizvode.

Nitko od njih vjerojatno nije ni pomislio na činjenicu da se pred njim nalazi neizostavan dio povijesti našeg grada. Terminal. Priču o terminalu i njegovu ulogu u mojoj osobnoj povijesti ću ovoga puta zaobići, prvenstveno iz razloga što u posljednje vrijeme puno i previše pričam o sebi.
Terminal, kao jedino šetalište u blizini centra grada, najčešće je odredište onih što se sastaju, a nemaju namjeru smucati se po kafićima, niti novaca za restorane i kazališne predstave. Mada mladi Riječani(pretežito alternativci) izlaze “na Kont”, ispred hotela Continental, ipak to nikako nije mjesto namjenjeno parovima i romantici.
Zna se, lukobran je dugačak i do njegovog kraja ima barem pola sata hoda(i više ako startate na Korzu), što je i više no dovoljna uvertira u prvi poljubac za one odvažnije, a i grote za sjedenje su povoljne za stidljive.
Taj ljubavni spomenik, usprkos tome što nimalo ne izgleda kao jedan, vidio je više iskrenih poljubaca od svih crkava u gradu, a da ne pričamo o onim naslađim, prvim, nespretnim, i dalje ispunjenim strahom, smionošću i znatiželjom.

Za razliku od ostalih mjesta i ljubavnih utočišta(čitaj: onih određenih separea, francuskih bistroa, odabranih sofa i zabijenih kavana), to je također mjesto pogodno za raskid.

Pored toliko mjesta za ljubav, pomislili biste da ih isto toliko postoji i za prekid, ali to nije točno. Kako uopće reći zbogom? Kako uopće reći; “Hej, sve ono “Volim te.” i “Zauvijek”, više ne vrijedi.“, ili čak; “Bilo nam je zabavno, ali ovo jednostavno više nije za mene.“, a da ne pričam o: “Koliko se već viđate!?“, a da ne izazoveš lavinu emocija i ne napraviš scenu!? Ne možeš uvijek kontrolirati ishod i nisu svi krajevi lijepi – stoga treba to učiniti u miru, podalje od drugih ljudi.

Ali ipak, on mudro šuti i šutjet će, zauvijek će čuvati naše tajne, bar za njega smo sigurni da se neće izlajati nikome za naše ljubavne pobjede – i poraze – za razliku od nekih ljudi.

Ljubav je kao živo biće – ono se rađa, umire, ima svoje dokumente, uspomene, dom, i zatjeva puno rada, odricanja i nježnosti – u konačnici izraste onoliko koliko se potrudimo oko njega.

Ljubav bez rada je kao biljka bez vode; ljepota kratkog vijeka.

Ante portas

„Unatoč svemu, ljudski mozak kao takav, ipak prije svega ljudski, čovječan, iracionalan u načinu rada, usprkos sposobnosti racionalizacije, ne može se oduprijeti osjećanjima, stoga pati; oplakuje i slama se da bi se naposljetku regenerirao, uspinje se i pada; a opet onemogućen da shvati, da vidi da je život linija na dijagramu sa pregršt valova koja ipak, na opću žalost svih religija, ima svoj početak, i konačno – svoj kraj. Kraj, koji, na kraju krajeva, jest upravo to; kraj i ništa više.“, glasio je posljednji odlomak u Matićevu eseju kojeg je, kliknuvši mišem na ikonu diskete, upravo dovršio.

Continue reading

Kako je Šegulja dobio nadimak?

“Čekaj da se maknu- evo, sad možeš jasno vidjeti ulaz!”, uskliknuo je; “Baš tamo, u Damirovoj gostioni, nekad se nalazila mesnica! Kad je stari umro, on je naslijeđeni prostor prenamijenio u kafić.”
“Ali Krstičeviću, pokazuješ mi kladionicu, ne pratim te!”, nacerio sam se ispružen na ležaljci na njegovom balkonu.

Continue reading

Umro najsretniji čovjek na svijetu!

Gotovo sam poginuo sinoć. Mislim da sam sada dobro. Malo me boli glava ali to je sve. Kako ti se dan okrene u sekundi, ha? U jednom si trenutku najsretniji čovjek na svijetu, u drugom se zabiješ autom u betonski stup sa devedeset na sat.

Continue reading