Počašćeni krvavim zalaskom, znojem zalijepljeni gosti kafića, slastičarnica, tapasa i restorana na riječkoj rivi, uživali su preturajući po svojim zdjelicama, tanjurima i daskama, žvačući i ližući kojekakve čudnovate proizvode.
Nitko od njih vjerojatno nije ni pomislio na činjenicu da se pred njim nalazi neizostavan dio povijesti našeg grada. Terminal. Priču o terminalu i njegovu ulogu u mojoj osobnoj povijesti ću ovoga puta zaobići, prvenstveno iz razloga što u posljednje vrijeme puno i previše pričam o sebi.
Terminal, kao jedino šetalište u blizini centra grada, najčešće je odredište onih što se sastaju, a nemaju namjeru smucati se po kafićima, niti novaca za restorane i kazališne predstave. Mada mladi Riječani(pretežito alternativci) izlaze “na Kont”, ispred hotela Continental, ipak to nikako nije mjesto namjenjeno parovima i romantici.
Zna se, lukobran je dugačak i do njegovog kraja ima barem pola sata hoda(i više ako startate na Korzu), što je i više no dovoljna uvertira u prvi poljubac za one odvažnije, a i grote za sjedenje su povoljne za stidljive.
Taj ljubavni spomenik, usprkos tome što nimalo ne izgleda kao jedan, vidio je više iskrenih poljubaca od svih crkava u gradu, a da ne pričamo o onim naslađim, prvim, nespretnim, i dalje ispunjenim strahom, smionošću i znatiželjom.
Za razliku od ostalih mjesta i ljubavnih utočišta(čitaj: onih određenih separea, francuskih bistroa, odabranih sofa i zabijenih kavana), to je također mjesto pogodno za raskid.
Pored toliko mjesta za ljubav, pomislili biste da ih isto toliko postoji i za prekid, ali to nije točno. Kako uopće reći zbogom? Kako uopće reći; “Hej, sve ono “Volim te.” i “Zauvijek”, više ne vrijedi.“, ili čak; “Bilo nam je zabavno, ali ovo jednostavno više nije za mene.“, a da ne pričam o: “Koliko se već viđate!?“, a da ne izazoveš lavinu emocija i ne napraviš scenu!? Ne možeš uvijek kontrolirati ishod i nisu svi krajevi lijepi – stoga treba to učiniti u miru, podalje od drugih ljudi.
Ali ipak, on mudro šuti i šutjet će, zauvijek će čuvati naše tajne, bar za njega smo sigurni da se neće izlajati nikome za naše ljubavne pobjede – i poraze – za razliku od nekih ljudi.
Ljubav je kao živo biće – ono se rađa, umire, ima svoje dokumente, uspomene, dom, i zatjeva puno rada, odricanja i nježnosti – u konačnici izraste onoliko koliko se potrudimo oko njega.
Ljubav bez rada je kao biljka bez vode; ljepota kratkog vijeka.
