Zoon politikon – Topovsko meso

Opet selidba, ovaj puta u drugi grad, drugu županiju, drugi posao, drugo sve, jebiga, ne pišem ništa, zaokupljen drugim stvarima, kao, „sutra ću“ i ostale laži, nikako da stanem, da se osvrnem, da prokomentiram ili bar promislim, postao sam jebeno ništa, kao i ostatak moje generacije. Kako to zgodno kaže Rambo; „Hteli smo demokratiju a dobili kapitalizam.“, a uz to i neke nove vrijednosti, odnosno pomanjkanje svih vrijednosti, uvjerenja i ideala, jedino tko navodi mlade su svećenici, a i to je pod velikim upitnikom, u što ih se tjera i zove, u homofobiju, mizoginiju i nacionalizam, ekipa devedeset sedme, mi smo poslijeratno godište, ništa doli topovskog mesa. Continue reading

Mi, Riječani i moja savršena veza

“Napokon, mi Riječani, odmorismo od rujanskih kiša u lipnju! Došao nam srpanj i sa njim pravo filmsko ljeto – sve pršti od brončanih tenova, ljetni parfemi lebde po zraku, rubovi haljina iznad koljena lepršaju na laganom povjetarcu što baulja po ulicama čisto da ne popadamo svi u nesvjest od vrućine!

Continue reading

Sreća

Napokon sam sretan i sad mi je dosadno!

Jebote, nešto zaista nije u redu sa mnom.
Burnih šest mjeseci je iza mene. Imao sam nekoliko jako teških rastanaka, o Bedeliji ste mogli čitati(vi koji niste, postoji zasebna kategorija, “Pisma Bedeliji“), o nekim drugim ljudima niste(možda jednom budete), te financije, stresovi na poslu, prometne kazne, suđenja i kao šlag na kraju, prometna nesreća.

Zahvalan sam na svemu tome. Svaki me je problem prisilio da uprem svom snagom i da ga riješim, svaki puta kada sam bio stjeran u kut me je natjerao da krenem zamahivati da bi na kraju izašao kao pobjednik. Trebalo mi je da padnem na dno kako bih se uzdigao. Ovo je bio bolan period, ali i period rasta i jačanja.

Koliko god se izgubljenim činio, shvatio sam da se cijelo vrijeme gibam prema naprijed, iako nisam uvijek znao gdje idem. Mogu reći da sam ponosan na sebe u tom pogledu. Malo po malo, makar mi je dolazilo da vrištim, da se predam, strpljivo sam prelazio svaku prepreku kako bih došao tu gdje jesam. Govorio sam kako sam pokušavao biti sretan. Više ne moram pokušavati – sretan sam.

Čudno je to biti sretan. I dalje se privikavam na neopterećenost, pošto sada imam glupe “brige” i sam sam sebi smiješan jer znam što su one prave. Ali drago mi je da je tako, ipak sam još mlad i treba da budem neopterećen.
Nije država toliko u kurcu koliko je mladost lijena. Imam posao, još jedan honorarno radim sa strane i vjerujte mi ljudi moji, sve se može! Uz malo organizacije, i dalje mi ostaje brdo slobodnog vremena. Prestanite sa kukanjem, počnite raditi.
Pričaju svi o odlasku u inozemstvo i reći ću vam sad ono što im ide: “Da u Hrvatskoj radite i trudite se na poslu kao što to činite “vani“, plaće bi vam bile veće!”

Odlutao sam previše, bolje da stanem dok ovaj post i dalje ima smisla.
Da ne duljim; “Vjerujem da svatko može ostvariti sve svoje želje, samo je pitanje je li spreman uložiti potreban trud i ne se predati kada postane gadno.


Svima koji ovo čitate želim da budete sretni i da vam se snovi ispune! Nema predaje, sutra je novi dan, stoga navijte alarme, ustanite rano i bacite se na posao!